O traumama i društvu koje gradimo

Iako se razlikujemo, možemo dijeliti iste vrijednosti i pomagati jedni drugima. To je društvo kakvom težimo.

Rođena sam 1994. u Karlovcu. Iako mlađim generacijama ovaj podatak možda ne znači mnogo, oni stariji znaju što to povlači za sobom. Mislim da je sve što se događalo tih godina imalo puno veći, jači i teži učinak na nas kao društvo i na sve generacije koje su to proživjele i preživjele, ali i na one rođene nakon tih godina. A nažalost, najteže je utjecalo na one koji te godine nisu preživjeli – i kojih se ovih dana, s dubokim poštovanjem, prisjećamo.

U svjetlu događaja koji potresaju zemlju, regiju i Zagreb, u glavi mi odzvanjaju važna i neodgovorena pitanja. Ako nam se djeca sukobljavaju u školama, na igralištima i Interliberu, a odrasli se vrijeđaju u dućanima, na ulicama i društvenim mrežama na temelju regionalne pripadnosti, onda je krajnje vrijeme da se svi jako dobro i duboko zapitamo: kakvo to društvo gradimo? Kakve poruke šaljemo djeci i mladima ako, s jedne strane, govorimo o školama koje imaju nultu toleranciju na nasilje, a s druge, zatvaramo oči kada su u pitanju djeca koja nisu prihvaćena? Kada se radi o manjinama ili o nekom tko nam nije identičan?

I da Vas sve pitam, možda najbolnije pitanje od svih: Jesu li se Vaši očevi, braća, djedovi, mame, sestre, bake, tete, ujne, stričevi, ujčevi borili za to da danas, toliko godina kasnije, jedni druge napadamo na ulici? Je li netko ginuo za to da stvori svijet u kojem se djeca ne smiju sigurno igrati, učiti i postojati? Jesmo li ponosni na ono što smo izgradili? Ja nekako nisam.

Iako zbog godine rođenja nemam puno sjećanja iz devedesetih, sjećam se par važnih stvari. Sjećam se da nitko (oko mene bar) tada nije imao puno, ali imali smo jedni druge. Imali smo zajednicu – susjede, obitelji, prijatelje koji su si međusobno uskakali, razmjenjivali hranu, odjeću, podršku, onoliko koliko je tko mogao. I iako nismo imali mnogo materijalnog, imali smo dovoljno. Dovoljno da brinemo jedni o drugima, dovoljno da preživimo teška vremena.

Znamo da je prosječna plaća danas, u odnosu na cijenu života, gotovo jednaka onoj iz devedesetih, kada su svi govorili 'nikad gore'. No, za razliku od tada, ne vidim ni zajedništvo ni volju da si međusobno pomognemo i preživimo. Vidim samo sve više podjela i okrivljavanja 'onih drugih' koji su po nečemu drugačiji od nas.

A što ako, umjesto da se dijelimo, počnemo surađivati? Umjesto da se međusobno vrijeđamo, možemo ponuditi pomoć, onoliko koliko možemo u tom trenutku. Što ako, polako, malenim koracima, počnemo graditi zajednicu kakvom se možemo ponositi? Zajednicu koja je raznolika i sastavljena od raznih dijelova, ali s istim ciljem: da si međusobno pomaže i čini dobro. S ciljem suradnje, umjesto svađe. S ciljem da nudi empatiju i pomoć kad je potrebno, ali i postavlja granice kad je potrebno.

U takvoj zajednici otvoreno komuniciramo kada nas je nešto povrijedilo, umjesto da se napadamo. U kojoj tražimo međusobnu empatiju i poštovanje.

Danas se sjećamo Vukovara, njegovog pada i svih poginulih. Mislim da bi oni bili sretniji s društvom u kojem međusobno surađujemo, pomažemo si i u kojem se osjećamo sigurno, umjesto društva u kojem se međusobno napadamo i dijelimo.