Kako trauma prelazi s roditelja na djecu

Mnogo toga nasljeđujemo od roditelja. Neprorađene traume nisu iznimka.

Traumatsko iskustvo ne moramo osobno doživjeti da bismo osjećali njegove posljedice. Ponekad nosimo težinu priča koje nikada nisu ispričane, rana koje nismo sami zadobili i boli koja nije naša. Ovaj fenomen poznat je kao intergeneracijski (ili transgeneracijski) prijenos traume. Intergeneracijski prijenos traume podrazumijeva prenošenje psiholoških posljedica traumatskih iskustava s roditelja na djecu (a u nekim slučajevima čak i unuke). Primjeri ovakvog prijenosa mogu se vidjeti kod potomaka ratnih veterana, žrtava obiteljskog nasilja, izbjeglica ili ljudi pogođenih siromaštvom, glađu ili političkim progonom. Djeca i unuci tih osoba mogu pokazivati simptome tjeskobe, depresije, niskog samopoštovanja ili osjećaja krivnje – čak i ako sami nisu doživjeli traumu.

Kako dolazi do prijenosa traume? Jedan od načina kojim trauma prelazi s generacije na generaciju jest kroz ponašanje roditelja koji, zbog vlastite neliječene traume, mogu svojoj djeci nesvjesno prenositi strahove, emocionalnu udaljenost, prezaštitnički odgoj ili teškoće u izražavanju ljubavi. Djeca nekritički prihvaćaju te obrasce i oblikuju svoje emocionalne reakcije prema njima. Drugim riječima, djeca uče da je odgovor na traumu „normalan“ odgovor na situaciji u kojoj takav odgovor zapravo uopće nije primjeren. Uz to, epigenetska istraživanja pokazala su da trauma može ostaviti trag čak i na genetskoj razini, mijenjajući način na koji se geni izražavaju – što potencijalno može utjecati na stresne odgovore potomaka.

Važno je napomenuti da intergeneracijski prijenos traume nije neizbježan. Svijest o postojanju tog mehanizma prvi je korak prema iscjeljenju. Kada razumijemo da određene emocije, obrasci ponašanja ili unutarnji konflikti možda nisu u potpunosti naši, već odraz naslijeđene boli, možemo prema sebi pristupiti s više suosjećanja – i otvoriti prostor za promjenu.

Trauma koja se prenosi kroz generacije može izgledati vrlo suptilno i gotovo nevidljivo, ali njezini učinci mogu biti značajni. Otvoreni razgovori, empatija i rad na sebi mogu pomoći u tome da prestanemo nesvjesno reproducirati prošlost – i počnemo stvarati drugačiju budućnost. Važno je znati da trauma nije kraj priče. Svaka generacija ima priliku prekinuti ciklus – prepoznati što nosi, proraditi te traume i otpustiti ih. To uključuje djecu na koje je trauma prenesena, ali i roditelje koji radom na sebi uz podršku stručnjaka za mentalno zdravlje mogu spriječiti njezin prijenos.

Više o tretmanu trauma možete pronaći na našim stranicama.