Trauma iz zasjede – što kad neplanirano saznamo za nečiju traumu

Ako za vrućeg ljetnog dana na bistrom, plavom nebu primijetimo veliki, tmurni oblak koji nam se naglo približava, vjerojatno ćemo osjetiti potrebu da brzo reagiramo. Isto nam se može dogoditi ako posred mirna razgovora saznamo za nečije traumatsko iskustvo. Kako tad možemo reagirati, a bez da pogoršamo situaciju?

Trauma je sve češće prisutna tema u javnim raspravama, no stigmatizacija traume i dalje predstavlja značajnu prepreku oporavku onih koji su je doživjeli. Ljudi koji su preživjeli traumu često ne traže pomoć – ne zato što je ne trebaju, nego zato što se boje osude, šutnje ili odbacivanja.

Govoriti o traumi u sigurnom okruženju, uz vodstvo stručnjaka za mentalno zdravlje koji se bavi traumama, ne znači ponovno otvarati rane, već stvarati prostor za njihovo zacjeljivanje. No, nismo svi stručnjaci za mentalno zdravlje, a nekad za traume saznamo u najneočekivanijim trenucima – primjerice, tijekom mirne kave s kolegicama ili proslave rođendana. Što možemo učiniti u takvoj situaciji?

Prije ikakvog djelovanja, važno je razumjeti da trauma nije slabost i da osobe koje su je doživjele nisu “problem”. Trauma je iskustvo koje mijenja, ali ne mora definirati nečiji život. Kroz podršku, razumijevanje i otvoren razgovor, moguće je pomoći ljudima da se nose s traumom na zdrav način.

No, kod razgovora o traumatskim iskustvima ne smijemo precjenjivati vlastite kapacitete. Traume su iznimno neugodna iskustva i neopreznim pristupom možemo ih produbiti ili ojačati stigmu, odnosno smanjiti vjerojatnost da će osoba dalje tražiti pomoć. Neprimjerenim ponašanjem možemo osobi s traumom potvrditi da je doista sama u svojem iskustvu, čime samo produbljujemo štetu mentalnom zdravlju koju je trauma uzrokovala.

Iako je trauma vrlo individualno iskustvo, neki postupci ipak mogu „univerzalno“ pomoći kod neočekivanog suočavanja s traumom. Budući da je trauma intenzivno neugodno iskustvo, potvrđivanjem da se radilo o vrlo neugodnom iskustvu našem sugovorniku možemo pokazati da barem otprilike razumijemo zašto ima potrebu govoriti o tome. Nadalje, zajedničko obilježje velikog broja trauma jest kršenje pojedinčevih granica. Stoga, ako želimo pomoći, ne trebamo inzistirati na razgovoru o traumi, nego možemo osobu pitati želi li pričati o tome i poštovati dobiveni odgovor. Konačno, ako to želimo i imamo kapacitet, osobu s traumatskim iskustvom možemo pitati i možemo li nešto učiniti za nju po pitanju te traume, pri čemu također ne smijemo inzistirati ako osoba kaže „ne“.

Iako validacija iskustva i pitanje „Želiš li razgovarati o tome?“ mogu otvoriti vrata prema komunikaciji o teškim temama, vrlo vjerojatno sami po sebi neće osloboditi osobu traume. No, neće ju ni stigmatizirati, već ćete traumatiziranoj osobi priuštiti argument u prilog tome da smije govoriti o svojoj traumi i da postoje ljudi koji ju prihvaćaju unatoč traumatskom iskustvu. Takvo uvjerenje može predstavljati važan korak prema iscjeljenju traume.

No, trebamo uzeti u obzir i činjenicu da nismo svi za sve u svakoj situaciji – i to je u redu. Najmanji rizik za pogoršanje traumatskog iskustva donosi usmjeravanje osobe s traumom da kontaktira stručnjaka za mentalno zdravlje koji se bavi traumama. Koliko je bitno pokazati da smo „tu“ ako nas osoba treba, toliko je bitno i osigurati da u najboljoj namjeri ne narušimo nečije mentalno zdravlje. Ili, slikovitije: da nam osoba do koje nam je stalo kaže da ju boli zub, vjerojatno ne bismo nastojali glumiti zubara i samostalno prokopati po ustima ako nismo vješti u tome. Rekli bismo: „Žao mi je što te to boli, možda je vrijeme da se javiš stručnjaku da to popravi“. Isti princip primjenjiv je i na traume.