Trauma i doživljaj svijeta

Most iznad nemirne vode simbolizira putovanje kroz izazove i nesigurnosti, gdje svaka stepenica predstavlja korak prema većoj unutarnjoj sigurnosti i ravnoteži. S jedne strane mosta nalazi se kaos prošlih iskustava, dok druga strana vodi prema miru i obnovljenom povjerenju u vlastitu snagu. Ova slika poziva na hrabrost prelaska – i podsjeća da je svaki prijelaz prilika za rast i izgradnju nove, stabilnije unutarnje mape svijeta.

Trauma nije samo bolno iskustvo iz prošlosti – to je iskustvo koje može duboko

promijeniti način na koji osoba vidi svijet, sebe i druge ljude. Kada govorimo o traumi,

često se fokusiramo na simptome poput anksioznosti, depresije ili noćnih mora. No

jedna od najdubljih posljedica traume je promjena unutarnje mape stvarnosti – onoga

što smatramo sigurnim, predvidivim i pravednim.

Dosta toga u životu radimo na „autopilotu“. Da bi taj „autopilot“ funkcionirao, mora se

temeljiti na nekim prepostavkama – pravilima za koja vjerujemo da dobro opisuju

svijet. Primjerice, većina nas smatra da je svijet uglavnom sigurno mjesto, većinu

ljudi smatramo dobronamjernima, a događaji u životu slijede neku logiku. Kako to

znamo? Da svijet doživljavamo vrlo nesigurnim, a ljudi zlonamjernima, vjerojatno

bismo još uvijek na ulicu izlazili u oklopima poput srednjovjekovnih vitezova. Ili,

jednostavniji primjer – da ne vjerujemo da auti voze kolnikom, a pješaci hodaju

nogostupom, vrlo teško bismo se kretali u gradovima.

Dakle, u svakodnevnim se aktivnostima na razini automatskih kognitivnih procesa

vodimo naučenim pretpostavkama o svijetu. Trauma te pretpostavke može razoriti.

Osoba koja je preživjela nasilje, zlostavljanje, gubitak ili nesreću može početi svijet

gledati kao prijeteće, kaotično i nepravedno mjesto. Čak i kad je opasnost prošla,

osjećaj nesigurnosti ostaje.

Ta promjena perspektive nije slabost, već prirodna reakcija mozga i tijela na

ekstremni stres. Trauma uključuje osjećaj gubitka kontrole i često dolazi bez

upozorenja. Mozak, u pokušaju da nas zaštiti od ponovne boli, zamjenjuje stare

pretpostavke o svijetu novima te postaje “hiperpobuđen” – u stanju stalnog opreza.

Drugim riječima, ako je svijet vrlo opasan i katastrofa vreba iza ugla, oprez postaje

neizbježan dio svakodnevnog funkcioniranja, koje se počinje svoditi na

preživljavanje. Ljudi koji su doživjeli traumu često prepoznaju prijetnju ondje gdje je

drugi ne vide. Ovakav pogled na svijet može biti iscrpljujuć i dovesti do povlačenja iz

društva, nepovjerenja u odnosima te brojnih drugih problema s mentalnim zdravljem.

No, trauma ne mora trajno zatamniti pogled na život. Uz podršku i vrijeme, mnogi

ljudi uspijevaju pronaći novi, dublji smisao. Neki razviju ono što se naziva

“posttraumatski rast” – oblik psihološkog sazrijevanja koji uključuje veću zahvalnost

za život, dublje odnose i jači osjećaj svrhe. Trauma tada više ne određuje osobu,

nego postaje dio njezine životne priče – dio koji se ne zaboravlja, ali se može

integrirati. Nema “pravog” načina da se integrira trauma, niti univerzalnog vremena

za oporavak. Ključno je stvoriti prostor u kojem je moguće govoriti o traumi – bez

srama, bez osude i bez pritiska da se osoba “vrati u normalu”.

Trauma može iz temelja promijeniti naš svjetonazor. Ali uz razumijevanje,

povezanost i podršku, moguće je ponovno izgraditi adaptivan pogled na svijet –

pogled na svijet koji nije naivan i koji osobi daje sigurnost, ali bez da zauzvrat uzima

sve ostalo.