Trauma i doživljaj svijeta

Ljudski um je ograničen - ne može uvijek i konstantno preispitivati baš sva pravila. Stoga neka pravila ne preispitujemo - jednostavno ih prihvaćamo. Ta pravila odražavaju naše pretpostavke o svijetu - primjerice, znamo da Sunce izlazi ujutro, a zalazi navečer, i nismo nesigurni oko toga hoćemo li sutra ujutro ponovno ugledati svjetlost. Baš kao što ptica na slici počiva na blokovima, tako i naše funkcioniranje počiva na različitim pretpostavkama o svijetu. Trauma može temeljito izmijeniti te pretpostavke i stvoriti vrlo nestabilan temelj za daljnje funkcioniranje.

Trauma nije samo bolno iskustvo iz prošlosti – to je iskustvo koje može duboko promijeniti način na koji osoba vidi svijet, sebe i druge ljude. Kada govorimo o traumi, često se fokusiramo na simptome poput anksioznosti, depresije ili noćnih mora. No, jedna od najdubljih posljedica traume je promjena unutarnje mape stvarnosti – onoga što smatramo sigurnim, predvidivim i pravednim.

Dosta toga u životu radimo na „autopilotu“. Da bi taj „autopilot“ funkcionirao, mora se temeljiti na nekim prepostavkama – pravilima za koja vjerujemo da dobro opisuju svijet. Primjerice, većina nas smatra da je svijet uglavnom sigurno mjesto, većinu ljudi smatramo dobronamjernima, a događaji u životu slijede neku logiku. Kako to znamo? Da svijet doživljavamo vrlo nesigurnim, a ljudi zlonamjernima, vjerojatno bismo još uvijek na ulicu izlazili u oklopima poput srednjovjekovnih vitezova kako bismo se zaštitili od sveprisutne opasnosti. Ili, jednostavniji primjer – da ne vjerujemo da auti voze kolnikom, a pješaci hodaju pločnikom, vrlo teško bismo se kretali u gradovima.

Dakle, u svakodnevnim se aktivnostima na razini automatskih kognitivnih procesa vodimo naučenim pretpostavkama o svijetu. Trauma te pretpostavke može razoriti. Osoba koja je preživjela nasilje, zlostavljanje, gubitak ili nesreću može početi svijet gledati kao prijeteće, kaotično i nepravedno mjesto. Čak i kad je opasnost prošla, osjećaj nesigurnosti ostaje.

Ta promjena perspektive nije slabost, već prirodna reakcija mozga i tijela na ekstremni stres. Trauma uključuje osjećaj gubitka kontrole i često dolazi bez upozorenja. Mozak, u pokušaju da nas zaštiti od ponovne boli, zamjenjuje stare pretpostavke o svijetu novima te postaje “hiperpobuđen” – u stanju stalnog opreza. Drugim riječima, ako je svijet vrlo opasan i katastrofa vreba iza ugla, oprez postaje neizbježan dio svakodnevnog funkcioniranja, koje se počinje svoditi na preživljavanje. Ljudi koji su doživjeli traumu često prepoznaju prijetnju ondje gdje je drugi ne vide. Ovakav pogled na svijet može biti iscrpljujuć i dovesti do povlačenja iz društva, nepovjerenja u odnosima te brojnih drugih problema s mentalnim zdravljem.

No, trauma ne mora trajno zatamniti pogled na život. Uz podršku i vrijeme, mnogi ljudi uspijevaju pronaći novi, dublji smisao. Neki razviju ono što se naziva “posttraumatski rast” – oblik psihološkog sazrijevanja koji uključuje veću zahvalnost za život, dublje odnose i jači osjećaj svrhe. Trauma tada više ne određuje osobu, nego postaje dio njezine životne priče – dio koji se ne zaboravlja, ali se može integrirati. Nema “pravog” načina da se integrira trauma, niti univerzalnog vremena za oporavak. Ključno je stvoriti prostor u kojem je moguće govoriti o traumi – bez srama, bez osude i bez pritiska da se osoba “vrati u normalu”.

Trauma može iz temelja promijeniti naš svjetonazor. No, uz razumijevanje, povezanost i podršku, moguće je ponovno izgraditi adaptivan pogled na svijet – pogled na svijet koji nije naivan i koji osobi daje sigurnost, ali bez da zauzvrat uzima sve ostalo.